Iako je 3. ožujak, zima i hladnoća još ne propuštaju ali smo se i ovog puta okupili u 6.00 sati, izmolili pet Očenaša na propeče i s krunicom u ruci krenuli kroz Grab i Pavloviće prema svome cilju. Odavno je svanulo, ali ima magle, oblačno je vrijeme i kao da stalno pada sitna kiša.
Nakon sat i pol, stigli smo do naše bake Sofije, koja nas je veselo i oduševljeno dočekala, kao da smo njezina djeca. Kuća je topla, jer jaka vatra gori u ogromnoj peći. Pokazuje nam divan portret koji je nedavno dobila. “Unuka mi je rekla”, veli ona, ” bako, zamotaj tu sliku i nikome je ne daj, čuvaj je samo za mene. Još nam veli kako se uvijek pitala šta će joj tolike godine. Velim joj: “Draga Sofija, to je zato da nas primiš na kavu.” Svi slušaju i smiju se. Doci ćemo opet, ako Bog da. Nešto iza 9.00 sati, stigli smo na fra Lovrino groblje. Krenulo nas je osmoro, a sada nas ima punih 16.
I zadnje otajstvo smo izmolili na fra Lovrinom groblju, zapjevali Himan i nekoliko korizmenih pjesama, a onda smo se rasporedili po autima i vratili kući.
Svi su bili, počevši od mene radošću hodočašća i osjećajima Božje blizine koja se najbolje očituje u molitvi.
Danas je i cjelodnevno klanjanje sv. Križu, pa su pojedini svoje hodočašće nastavili u crkvi.
Po podne u 16.00 je bio Put križa, sv. Misa i ljubljenje sv. Križa.
Sve na veću slavu Božju i fra Lovrino proglašenje blaženim i svetim! Mir i dobro. Amen.